MED

     Svatko od nas se još u djetinjstvu susreo s medom i njegovim slatkim i nezaboravnim okusom. Naučili smo i da je zdrav za ljudski organizam, te da ga treba redovito konzumirati. Sve je to točno, ali da bismo pravilno koristili med nužno je znati i nešto više o njemu. Iako je med ljekovit i prirodan proizvod, mnogi potrošači ga počinju koristiti onda kada obole od neke bolesti. Tada med može biti samo pomoćno sredstvo u liječenju. Kada bi ga potrošači koristili redovito, te time održavali imunitet na visokoj razini, do bolesti vjerojatno nebi ni došlo.
     Mnogi su mi se potrošači požalili da bi rado uzimali med, ali da im "sjedne na želudac". Ta pojava je uglavnom lako objašnjiva, a i problem je moguće jednostavno riješiti. Med je izrezito higroskopan i rado veže na sebe okolnu vlagu. Kada pojedemo žlicu meda, on u želudcu veže vlagu na sebe, i stijenke želudca ostaju suhe te nastaje lagana bol. Zato se savjetuje med rastopiti u čaši vode, ili mlakom čaju, te ga tada popiti. Kako je med već razrijeđen, neće doći do nadraživanja želudca.
     Jedan od velikih problema, kod konzumacije meda i ostalih pčelinjih proizvoda, je i alergija na pelud. Pčele prilikom sakupljanja nektara dotiču cvijet svojim tijelom, te sa njega sakupljaju i pelud. Pelud neminovno dospijeva i u med, te nam koristi kao dokaz o porijeklu meda. Tijelo različito reagira na različite vrste peluda, tako da med od jedne biljke može izazvati alergiju, a od druge ne. Konzumiranjem malih količina meda stječemo otpornost na pelud pa postupno količinu možemo povećavati.
     Med je, uz pelud, osnovna hrana koju pčele sakupljaju za svoju prehranu. On im je jedini izvor energije, a njegovom pripremom ga prilagođavaju svojim potrebama. Kao što ljudi pripremaju zimnicu, tako i pčele obavljaju opsežne pripreme za zimu. Glavni zadatak je osigurati dovoljno hrane za period u kome te hrane nema u prirodi. Ta hrana mora biti koncentrirana i spremljena tako da nije podložna kvarenju. Upravo visoki sadržaj glukoze i fruktoze čine med stabilnim i pogodnim za ishranu pčela, a i ljudi, bez njegove dodatne prerade i organizmu. Kao što se kaže med prelazi u krv.
     Med je proizvod sa iznimno malo neprobavljivih tvari, pa se pčele i po nekoliko mjeseci mogu njime hraniti a da ne izlaze iz košnice. Neprobavljive tvari zadržavaju u probavnom traktu i time ne izlijeću van na niske, i za njih pogibeljne, temperature. Ako se u košnici nađe i teže probavljivog meda medljikovca tada uglavnom, uz ostale preduvjete, može doći i do razvoja bolesti. Te neprobavljive tvari su visokovrijedni minerali koji takav med čine izuzetnim za ljudsku ishranu. Prema jednom domaćem istraživanju med od hrastove medljike sadrži više antioksidativnih tvari od svih drugih cvjetnih medova. Da bi se to spriječilo tada se taj med u jesen vadi iz košnica i zamjenjuje šećernim sirupom. Sirup se dodaje samo da bi se pčele spasile od stradanja i njegova upotreba u druge svrhe nije opravdana. Taj sirup pčele potroše do proljeća i dalje nastavljaju normalno sakupljati nektar.
     Cvjetovi biljaka, svojim žlijezdama nektarijama, luče nektar koji privlači kukce na oprašivanje. Pčele kao najvažniji oprašivači također sakupljaju nektar i odlažu ga u stanice saća. Pri tome pčele dodaju nektaru razne fermente bez kojih med nebi bio med. Nektar u sebi sadrži i do 80 % vode, koju pčele moraju ukloniti iz njega. Pčele to rade tako da nektar odlažu u ćelije saća te svojim lepezanjem krilima potiču isparavanje vode iz nektara. Dodatno se vrši prenošenje nektara iz ćelije u ćeliju pri čemu se on stalno obogaćuje potrebnim fermentima. Kada sadržaj vode, u nektaru, padne ispod 20% i pčele počnu zatvarati med u stanicama saća, tek tada je to proizvod koji možemo zvati med. Ne postoji, niti će kada postojati, metoda kojom se može proizvesti med na neki drugi način osim iz nektara biljaka, i u nekim slučajevima medne rose i to isključivo korištenjem pčela. Med po porijeklu dijelimo na cvjetni, medljikovac, te miješani med (medljikovac pomiješan sa cvjetnim medom). Medljikovac je med koji nastaje iz medljike, koju luče neke bjelogorične ili crnogorične biljke, uglavnom drveće, preko lišća, kao mednu rosu. Medljika može nastati i djelovanjem lisnih ušiju na lišću drveća, a taj slatki sok pčele sakupljaju i pretvaraju u med. Medljikovac je, dokazano je, izuzetan med visoke nutritivne vrijednosti, sa puno većim sadržajem mineralnih tvari nego u cvjetnom medu. Često je taman, oporog okusa i sa velikim sadržajem antioksidativnih tvari, koje štite organizam ljudi od kancerogenih promjena.
      Cvjetni med po porijeklu može biti monofloran-od jedne biljke, ili polifloran-sastavljen od nektara više vrsta biljaka.
     Ako se peludnom analizom dokaže određen procenat peludnih zrnaca neke biljke, tada taj med možemo deklarirati kao monofloran i nosi ime te biljke. Taj procenat je za različite medove različit, i što je više peludnih zrnaca neke biljke, a manje drugih, to je med reprezentativniji i na natjecanjima može postići dobre rezultate. Naravno to nije jedini kriterij kod ocjenjivanja meda, već se ocjenjuje i boja, miris, te organoleptičko ocjenjivanje-kušanjem.
     Med je učinkovito sredstvo u liječenju rana jer spriječava gubitak tekućine i infekciju rane. Učinkovito pomaže kod opeklina, dekubitisa, rana na zglobovima, dijabetičkih rana... Medom se može liječiti i uzročnik čira na želucu (Helicobacter pylori), dvanaestniku, crijevne infekcije, bronhijalna astma, rinitis, alergijski rinitis, kronični bronhitis, laringitis, faringitis, sinusitis i druga oboljenja. Preporuča se sportašima zbog stimulacije srca i velike energetske vrijednosti. Med pomaže i kod iscrpljenosti, anoreksije, smanjuje nervozu, razdražljivost i nesanicu.
     Izražen je i protutumorski učinak meda, a u kombinaciji sa citostaticima smanjuje broj metastaza. Vrijednost meda je i u tome što poboljšava resorpciju hranjivih tvari iz hrane, lijekova, vitamine, aktivne tvari iz ljekovitog bilja.
     Jedna od neželjenih osobina meda je i njegova kristalizacija. Pčelari ju ne vole jer im otežava čuvanje i točenje meda u ambalažu, a potrošače kristalizirani med asocira na šećer, te ga u neznanju nazivaju patvorenim ili ušećerenim. Na sreću med je takav kakav je i svojom kristalizacijom samo dokazuje svoje prirodno porijeklo. Neke vrste meda, sa većim sadržajem fruktoze, znatno sporije kristaliziraju od medova s manjim sadržajem fruktoze. Čisti bagremov med može ostati tekuć i 2-3 godine, a med od uljane repice kristalizira za nekoliko tjedana. Pravilna dekristalizacija meda se provodi na temperaturi do 45ºC, jer bi se kod viših temperatura znatno umanjila kvaliteta meda, te uništili korisni fermenti i enzimi. Kada se med, prije pakiranja, zagrije na veću temperaturu od dopuštene tada može i duže vrijeme ostati tekuć. Nažalost ovom "tehnikom" se koriste mnogi pakeri meda, kako bi im med na policama bio tekuć što dviše vremena.
     Još jedna "metoda" je filtriranje meda čime se iz meda uklanjaju peludna zrnca, čime se povećava bistrina meda i povećava se rok kristalizacije. Nažalost uklanjanjem peluda "med" više nije med.
     Za više informacija o peludu odaberite link na vrhu stranice.

povratak na vrh stranice

webmaster@pcelica.com